Dahmer – Monster: The Jeffrey Dahmer Story (2022, mini-serija)

Jeffrey Dahmer jedan je od najporemećenijih serijskih ubica u historiji. Alkoholičar s naočalama iz Milwaukeea, Dahmer je ubio sedamnaest muškaraca i dječaka između 1978. i 1991. I ne bi samo ubijao svoje žrtve – on bi ih zlostavljao dok su bili i živi i mrtvi, raskomadao ih, rastvarao komade u ogromnim kacama kiseline, i ostavljao komadiće sa strane da ih pojede ili sačuva kao trofeje. Dobio je nadimak “Čudovište iz Milwaukeeja” s dobrim razlogom.

Ovo gore je ono što sad već velika većina zna. Tako da ono o čemu ću se kratko posvetiti u članku neće biti što je bio i što je radio jer se to zna, a ako niste gledali seriju i ne znate puno o tome, neću vam spojlati, tako da taj dio izostavljam.

Ovdje ću se posvetiti elementima same serije.

Pa krenimo s time da je ova mini-serija od 10 epizoda zapravo podijeljena na ajmo reći 2 dijela:
– tako se onaj drugi dio fokusira na žrtve i ljude oko Dahmera, što je dobar potez kreatora da nam prikažu i taj dio.
“Glavna” susjeda koja ga je najviše prijavljivala: Glenda Cleveland, u stvarnosti nije živjela odmah kraj njega nego u susjednoj zgradi (to je malo promjenjeno da u seriji bude zanimljivije i napetije), sve ostalo je vrlo autentično snimano.
– osobno najemotivnija epizoda mi je bila broj 6 gdje sam najviše i najdetaljnije suosjećao sa žrtvama i najviše doživio njegovu monstruoznost.

A prvi dio, najbitniji što se tiče “kinematografskog” dijela je vrhunski odrađen. Odmah u prvoj epizodi nas bacaju na njegovo zadnje uhićenje i razotkrivenje svega gdje nas bacaju unazad kad je bio mali i gdje se malim koracima krenulo prikazivati kako je postajao to što je.
Zapravo je fascinantno kako je izvana od bio sasvim jedan običan i normalan mladić. Uglavnom pristojan i zatajen. Neki bi odmah povezali problematično djetinjstvo s time što je postao, ali to je zapravo dublje od toga. Rekao bih da se jednostavno neki tako rode, s ne kontroliranim porivom za nečim; u ovome slučaju psihička bolest gdje osobu sexualno privlače unutarnji organi čovjeka i to zapravo sve pokreće.
To spominjem jer je to rijedak i ne potpuno istraženo ljudsko područje. Njegova majka je htijela dati njegov mozak na znanstveno proučavanje da vide bi li mogli nešto korisno izvući ali se otac nije složio s time te je mozak bio kremiran s ostatkom tijela.

Što se tiče glazbene pozadine serije, rekao bih da je tiho, ali odlično odrađena. Pokraj vrhunske atmosfere, montaže i glume u seriji, glazbeni segment je i najmanje bitan bio, iako je ono što smo imali prilike čuti po meni odlično odrađeno. Taj instrumentalni dio koji se nalazi u najnapetijim situacijama mi je samo dodatno dočarao sve (iako su se neki žalili kako baš glazbene podloge fali da te više uvuče u sve to), ali po meni ovo što je snimljeno je sasvim dovoljno bilo. Taman.

Odabir glumaca je fenomenalan. Režija i scenarij za svaku pohvalu. Kao i montaža, fotografija i scenografija – jednostavno vrhunski.
ALI ono najbitnije, ono što seriju zapravo čini serijom kao jednu vrstu umjetnosti je EVAN PETERS.
Taj momak je odradio nešto maestralno. Takva gluma/izvedba je zasjenila mnoge velikane. Iako on iza sebe ima sad već velik broj uloga i to razno raznih, ali nekako ponajviše baš ove psihičke prirode, mislim da do ove serije nikada nije bio glavna karika nekog materijala. Čovjek je cijelu seriju, tj cijelu tematiku doslovno sam nosio na svojim leđima. Dugo nisam bio impresioniran ne samo glumom nego i njezinim razvitkom u seriji, kao i razvitkom lika kroz vremenske procese – jednostavno maestralno.
Već iza sebe ima Emmy za sporednu ulogu u odličnoj mini seriji Mare of Easttown, ali s ovom izvedbom ih zaslužuje još 10. Stvarno svaka čast.
Iako kao glumac dosta prolazi ispod radara, ali njegov talent se vidi u doslovno svakoj ulozi u kojoj je bio.

Za kraj preporučam ovu seriju doslovno svima, ali jedan savjet: pokušajte ju gledati kao kinematografsko djelo/fikciju, čisto da možete uživati u glumi, izvedbi, scenografiji, montaži i svim tim segmentima jer to je ono zbog čega ova serija najviše sjaji.